VG Dnevnik

Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma o članstvu Hrvatske u NATO-u prikupljati će potpise građana na trgu Stjepana Radića od 29. ožujka do 10. travnja.

Odbor je uvjeren da će u tom razdoblju, obzirom na visoku podršku raspisivanju referenduma među građanima (više od 70% prema anketama), bez problema prikupiti traženi broj od 10 posto glasova birača.

Odbor je prvi put izašao u javnost u nedjelju 9. ožujka. Do danas, odazivajući se pozivu za udjelovanje u djelatnostima, Odbor je podržalo više od 40 novih udruga i stranaka (potpun popis udruga i stranaka koje sudjeluju u djelatnostima Odbora nalazi se na web stranici www.natonareferendum.org). S udvostručenim članstvom, Odbor je osnovao lokalne koordinacije diljem zemlje, te će se potpisi potpore skupljati u više od šezdeset gradova u Republici Hrvatskoj.

Gradsko poglavarstvo Velike Gorice na svojoj je posljednjoj sjednici odobrilo postavljanje štanda za prikupljanje potpisa bez plaćanja naknade za korištenje javne površine.

Svakih nekoliko dana odem poslom u zapadni dio Zagreba, a tamo mi je najbrže doći po obilaznici. Osim naravno u vrijeme špice kad se zbog smiješno kratkog ciklusa semafora na goričkoj cesti stvori ogromna kolona preko cijelog nadvožnjaka. To će sigurno biti riješeno čim tamo neki šleper ubije dvoje troje djece skupa s njihovim roditeljima, jer ipak je velika znanost senzor kolone koji gore postoji dovesti u vezu sa semaforom koji bi tada produžio zeleno za aute koji se spuštaju s obilaznice, ali to je druga tema.

Ono zbog čega pišem je nešto sasvim drugo. Skoro redovito viđam na tom semaforu mlađeg dečka, invalida s po jednim prstom na svakoj ruci, koji tamo prosi. Kad na nekom križanju vidim ishlapjelog alkoholičara koji žica za pijaču (čujem da je takav poznati lik koji ordinira po nekoliko vrlo frekventnih križanja u Zagrebu baš iz Velike Gorice), ne pada mi na pamet dati mu niti lipe. Teško mi je kad vidim dječicu bez koja bi trebala biti u školi ili još čak u toplom krevetu, a umjesto toga mi bosa i musava kucaju na prozor od auta tražeći koju kunu. Teško mi je i kad vidim ovako mladog čovjeka kako mora prositi jer nekako treba doći do kruha.

Nije mi teško spustiti na pet sekundi prozor i pružiti mu na onaj mali komadić dlana dvije kune. Svakiput mi je neugodno kad mu ih pružam, jer se bojim da bi novčić mogao ispasti na cestu, a on ga sam ne može podići, zato mu ga pružim vrlo polako i oprezno. Jutros je ispred mene na semaforu stajao veliki novi mercedes, mislim dubrovačkih registracija, čiji je vozač kad mu se dečko približio, ne okrenuvši glavu lagano dodao gas i pomaknuo se naprijed neka dva metra koliko je bilo razmaka do auta ispred njega. Očito ga je ugledao, ali ga nije pogledao kao ljudsko biće. A bez ijednog prsta na ruci svakodnevno se može ostati na našoj obilaznici. S obzirom na kolonu na tom mjestu, to može biti prilično sretan ishod. Takav “sretan” ishod nesreće može se čovjeku u Mercedesu dogoditi na stotinu mjestu putujući od Dubrovnika prema Zagrebu. Ponekad i ja baš nemam kovanicu na dohvat ruke, ali tada pogledam čovjeka i barem slegnem ramenima, kažem “drugi put”. Lakše mi je tako, nego ignorirati čovjeka, jer ako mu već ne mogu pomoći, ne moram ga uvrijediti.

Znam, mnogi će sad reći da ima drugih načina, da bi se sigurno našlo nekog posla za njega i da niti njemu ne treba dati ništa. Vjerojatno bi. A možda i ne. Otkud ja to mogu znati kad čovjeka ne stignem niti pogledati u oči, a kamoli ponuditi mu neku drugu pomoć? Zato su te dvije kune najmanje što toga dana mogu učiniti za njega, jer ja, kao niti oni koji okretanje glave opravdavaju riječima da bi taj čovjek mogao nešto zarađivati, umjesto da prosi, to ne znamo. Sigurno je da bi neki od tih koji odbijaju pomoći mu imali posla za njega kojime bi dostojanstvenije došao do te dvije kune. Ili mu ih pak daju zato da mu ne bi morali dati posla. Neki jer bi im to smanjilo profit, neki pak jer bi im bilo neugodno otpustiti ga kad mu više ne bi mogli plaćati te dvije kune. Možda jednog dana i uspijem stati, popričati s njime minutu, ako bude imao vremena propustiti još koji novčić kojeg bi mu netko mogao pružiti kroz prozor. Možda saznam nešto kako bi mi bilo lakše pronaći pomoć za njega. Možda, kad skupim hrabrost da mi bude manje neugodno jer nisam siguran da mu zaista i mogu pomoći.

Vozeći dalje razmišljao sam o tom novčiću. Moja Eli svakog dana po nekoliko takvih ubaci u svojeg glinenog pajceka kako bi skupila za tobogan kojeg si želi u vrtu. Da bi poslovno opravdao taj novčić svojim autom moram proći samo jedan kilometar loko vožnje koja mi je priznati poslovni izdatak. Nadvožnjak u Buzinu dulji je od jednog kilometra, ponekad je i kolona u kojoj se stoji dulja od jednog kilometra. Jureći autoputom, jedan kilometar prođemo za trideset sekundi. Dvije minute vožnje po autoputu poslovnom čovjeku daje porezno priznati rashod u vrijednosti dobrog ručka za tog čovjeka. Srećom, ima dovoljno dobrih ljudi da taj dečko nikad ne ostane gladan.

Napokon je došao (i prošao) dugo čekani dan koji je bio tema špekulacija, intriga, teorija zavjera i oklada. Velikogorički Klub 100 ponovo je otvoren. Bez prevelike buke i bez protokola svoja vrata nakon preduge obnove i pokušaja davanja u najam pod vrlo neobičnim uvjetima otvorio je klub koji je jedan od razloga zbog kojih je Velika Gorica pravi grad. U tom klubu, tako mi pričaju, jer u vrijeme dok je radio još nisam bio dotepenec, generacije su se desetljećima odgajale na rocku. U petak su na otvorenju bili predstavnici svih tih generacija zajedno sa generacijama koji su se te večeri prvi put u podrum Pučkog otvorenog učilišta. Kako prostor izgleda, može se vidjeti i pročitati u prethodnom postu koji je u stvari službena press najava otvorenja, a ovdje dajem još nekoliko sličica s otvorenja.

Da je otvorenje zaista i početak punog pogona pokazuje i plakat sa još nepotpunim programom za ožujak na vrhu kojeg stoji veliko istaknuto upozorenje da čitatelju da ne zaboravi disati. Organizatori već za 7. ožujka najavljuju prvo strano gostovanje – u Stotku dolazi londonski redatelj i DJ Don Letts koji je utjecao na zvuk grupe The Clash, a znamo ga i kao člana zanimljive grupe Big Audio Dynamite.

Slijedeći inozemni gost u klubu je Peter Brötzmann uz pratnju Joe McPhee Quarteta koji dolazi već 12. ožujka. Brötzmann je jedan od pionira free jazza, meni osobno teško slušljive varijante jazza, ali koji očito ima velik broj obožavatelja.

Za ostatak live nastupa pobrinuti će se lokalne atrakcije “El Camino“, “Neznam kak se zovu al’ frajer mi je susjed“, “Pink Punkter“, raperi okupljeni oko “Paranormal rap” eventa, a 27. ožujka za pult se vraća stari DJ Danijel Dugalich.

Nedjeljom popodne će i klinci doći na svoje u dječjem discu kojeg će voditi Ivanka Mazurkijević. Petak je dan kada će za program brinuti dvojac koji je otvorio klub zajedno sa ostatkom DJ družine Groodanje (site im abaš nije živahan, ali valjda će sad dobiti dosta materijala).

Za kraj, ako možda netko čuje moje vapaje, ja ću preporučiti da u klub pozovu Iris Camaa, pa još ako na stadion Radnika (ili možda još luđa ideja - u Lukavec) dovedu band u kojem cura ima gažu za live nastupe, nema razloga da ih ne predložim za nagradu grada ove godine.

Vidimo se u stotki!

Update:  Naravno da sam zaboravio nešto važno. Ako ste Facebook ovisnik (ili makar samo normalan korisnik) pridružite se grupi Klub 100.

Na znam postoji li u ovom svemiru neki naivac koji je nasjeo na priču Povjerenstva za praćenje rasta cijena i njihova utjecaja na standard građana (zašto li mi na pamet padaju dvojica talijanskih strip crtača kad pričitam ovakav naziv?), ali ja sigurno nisam taj. Kažu oni tako da “vlada jamči da do ljeta neće rasti cijene struje za građane i za gospodarstvo”. Na žalost to jamstvo mi je jednako uvjerljivo kao i jamstvena kartica sa likom predsjednika istog tog povjerenstva. Ne vrijedi ni pišljivog boba. Zašto?

Pred nekoliko dana stigao nam je u poštanski sandučić godišnji obračun potrošnje struje. U njemu stoji kako smo u prošloj godini preplatili nekih 800 kuna, što je otprilike mrvicu manje od dvije rate i da taj novac možemo podići na blagajni Elektre u Velikoj Gorici. To smo i očekivali, jer smo se ove godine riješili dva grozna gutača struje, zamijenivši ih novim uređajima koji troše primjetno manje, a i većinu običnih žarulja zamijenili smo štednima. Prateći potrošnju čak smo i preskočili dvije rate vidjevši da ćemo biti u preplati. Dakle, povrat je mogao biti dvostruko veći. No, uz taj obračun stigle su i uplatnice za ovu godinu na kojima je rata uvećana za otprilike 40 kuna, odnosno računi su nam veći za desetak posto. Tražeći svoj novac natrag na blagani upozorili smo na tu nelogičnost i tražili da nam rata bude odgovarajuće smanjena - no dobili smo košaricu. Oni to ne žele napraviti. Možemo plakati. Možemo se žaliti i upravi vodovoda. Ili povjerenstvu za praćenje rasta cijena. No, cijena za kWh se nije mijenjala. Samo se promijenila neka čiribu-čiriba formula po kojoj Elektra iz prsta sisa procijenjeni iznos rate.

Usput, najavljuje se za sutra smanjenje cijena kruha. Nema problema za pekare jer Pan Pek je ove godine već digao cijene kruha za desetak posto, pa je tako domaći bijeli sa 5,5 kuna poskupio na šest. Dakle i to smanjenje cijena je farbanje. Iako do Uskrsa ima još dosta vremena. Možda se nadaju da ćemo im to pripisati fašničkom ludovanju.